Proverbs 17

1Bolji je zalogaj suha hljeba s mirom nego kuća puna poklane stoke sa svađom. 2Razuman sluga biće gospodar nad sinom sramotnijem i s braćom će dijeliti našljedstvo.

3Topionica je za srebro i peć za zlato, a srca iskušava Gospod. 4Zao čovjek pazi na usne zle, a lažljivac sluša jezik pakostan.

5Ko se ruga siromahu, sramoti stvoritelja njegova; ko se raduje nesreći, neće ostati bez kara. 6Vijenac su starcima unuci, a slava sinovima oci njihovi.

7Ne priliči bezumnom visoka besjeda, akamoli knezu lažljiva besjeda. 8Poklon je dragi kamen onome koji ga prima, kuda se god okrene napreduje.

9Ko pokriva prijestup, traži ljubav; a ko ponavlja stvar, rastavlja glavne prijatelje. 10Ukor tišti razumnoga većma nego ludoga sto udaraca.

11Zao čovjek traži samo odmet, ali će se ljut glasnik poslati na nj. 12Bolje je da čovjeka srete medvjedica kojoj su oteti medvjedići, nego bezumnik u svom bezumlju.

13Ko vraća zlo za dobro, neće se zlo odmaći od kuće njegove. 14Ko počne svađu, otvori ustavu vodi; zato prije nego se zametne, prođi se raspre.

15Ko opravda krivoga i ko osudi pravoga, obojica su gad Gospodu. 16Na što je blago bezumnome u ruci kad nema razuma da pribavi mudrost?

17U svako doba ljubi prijatelj, i brat postaje u nevolji. 18Čovjek bezuman daje ruku i jamči se za prijatelja svojega.

19Ko miluje svađu, miluje grijeh; ko podiže uvis vrata svoja, traži pogibao. 20Ko je opaka srca, neće naći dobra; i ko dvoliči jezikom, pašće u zlo.

21Ko rodi bezumna, na žalost mu je, niti će se radovati otac luda. 22Srce veselo pomaže kao lijek, a duh žalostan suši kosti.

23Bezbožnik prima poklon iz njedara da prevrati putove pravdi. 24Razumnomu je na licu mudrost, a oči bezumniku vrljaju nakraj zemlje.

25Žalost je ocu svojemu sin bezuman, i jad roditeljci svojoj. 26Nije dobro globiti pravednika, ni da knezovi biju koga što je radio pravo.

27Usteže riječi svoje čovjek koji zna, i tiha je duha čovjek razuman. I bezuman kad muči, misli se da je mudar, i razuman, kad stiskuje usne svoje.

28